piše: mr Milana Ranković, saradnica u nastavi na Pravnom fakultetu Univerziteta Crne Gore, milana.t@ucg.ac.me
Povezanost je jedna od osnovnih karakteristika modernog doba, a društvene mreže njen najvidljiviji i najuticajniji oblik, koji utiče na način na koji mislimo, komuniciramo i stvaramo. Društvene mreže su inicijalno nastale u cilju povezivanja ljudi, komunikacije i informisanja, međutim, danas one predstavljaju prostor identiteta, samopotvrđivanja i društvenog angažmana, kao i sredstvo za marketing i zaradu.
U tom kontekstu, djeca i adolescenti, predstavljaju jednu od najosjetljivijih grupa, koja je istovremeno najprisutnija, a najmanje zaštićena u digitalnom prostoru.
Influenseri često predstavljaju idealizovanu sliku svog života u zamjenu za lajkove i pažnju koja im donosi novac. Posmatrajući takve sadržaje, djeca i adolescenti teže da žive iste „savršene“ živote, oblikujući svoje online prisustvo kroz pažljivo filtrirane sadržaje, pokušavajući da zadovolje nepisane standarde popularnosti i prihvaćenosti. Ne shvatajući da se u tom procesu gubi autentičnost i slika o tome šta oni stvarno žele, a šta im je nametnuto. Gledajući tuđe živote, javlja se potreba da imaju isto: da posjete ista mjesta, „probaju isto parče kolača“ i da načelno žive po istom obrascu. Ukoliko se bilo koji od tih ideala ne ostvari, ili se ostvari tek djelimično, počinju doživljavati sebe kao nedovoljno vrijedne i dobre.
Takođe, društvene mreže su prepune informacija, koje mogu biti netačne, nepouzdane ili neprimjerene, a kod djece nedostatak adekvatne selekcije i kontrole sadržaja, predstavlja dodatni problem, s obzirom na to da ona nemaju dovoljno razvijeno kritičko mišljenje.
Poslovni modeli društvenih mreža se zasnivaju na sistemu oglašavanja, koji imaju za cilj da zadrže pažnju i mogu izazvati zavisnost. Oni su prevashodno namijenjeni odraslim osobama, i nisu prilagođeni djeci. Algoritmi društvenih mreža predlažu sadržaj, prijatelje ili proizvode korisnicima na osnovu njihovih interesovanja i ponašanja, favorizujući sadržaj koji prikupi više lajkova, odnosno koji je pregledan više puta, bez obzira na kvalitet tog sadržaja. Posljedica toga je izloženost dezinformacijama, manipulativnim sadržajima, ali i različitim oblicima nasilja u online prostoru.
Nedavne studije pokazuju da korišćenje društvenih mreža može negativno uticati na dječiji mozak, posebno na prefrontalni korteks zadužen za samokontrolu i donošenje odluka, kao i izazvati probleme sa pažnjom i koncentracijom. „Skrolanje“ može izazvati zavisnost, a kratki videozapisi skratiti raspon pažnje i time uticati na koncentraciju.
Sve to može kod djece i mladih stvoriti pritisak koji vodi ka psihičkim problemima poput anksioznosti, niskog samopouzdanja i poremećene slike o sebi. Takođe, određene studije su povezale društvene mreže sa depresijom i usamljenošću. Paradoksalno je da društvene mreže koje su nastale kako bi povezivale ljude, često stvaraju osjećaj nedovoljnosti, izolacije i udaljavanja. Nikada u istoriji ljudi nijesu bili povezaniji, a međusobno otuđeniji.
Posebno zabrinjava zloupotreba digitalnih tehnologija kroz vršnjačko nasilje („cyberbullying“), govor mržnje i narušavanje privatnosti. Ishodi mogu biti poražavajući i ostaviti dugoročne psihološke i socijalne posljedice. Problem se dodatno produbljuje zbog nedostatka adekvatnih mehanizama zaštite i sporog odgovora institucija.
Sa druge strane, društvene mreže mogu se koristiti za pristup obrazovnim sadržajima, razvoj kreativnih vještina, aktivizam i promociju društveno važnih tema – od mentalnog zdravlja do zaštite životne sredine. Ovi pozitivni primjeri pokazuju da je ključ u načinu korišćenja, a ne u samoj tehnologiji. Upravo zbog toga, cilj nije zabrana društvenih mreža, već razvoj odgovornog i savjesnog korišćenja.
Regulacija pristupa djece društvenim mrežama se sve češće nalazi u fokusu političkih i društvenih aktera.
Dobar primjer predstavlja EU u kojoj se nastoji uspostaviti ravnoteža između zaštite djece i zaštite digitalnih sloboda. Za razliku od nekih država svijeta (kao što su npr. Turska, Australija i Indonezija) u kojima je djeci zabranjena upotreba društvenih mreža, u EU jedinstveni zakon kojim bi se takve zabrane uvele ne postoji. Umjesto toga, u EU se ide ka pristupu koji kombinuje minimalni uzrast za upotrebu društvenih mreža (od 13 do 16 godina), obavezan roditeljski nadzor i aplikaciju za verifikaciju godina, koja ima za cilj da spriječi djecu da lažno prikazuju svoje godine prilikom registracije na društvene mreže. Ova aplikacija se postavlja uz pomoć pasoša ili lične karte i omogućava anonimnu potvrdu godina uz visoke standarde privatnosti, i time pomaže roditeljima u zaštiti djece od kompanija koje ne poštuju njihova prava.
Dobre prakse u zaštiti prava i sigurnosti djece na društvenim mrežama obuhvataju sistemski pristup, koji podrazumijeva angažovanje roditelja, obrazovnih institucija, tehnoloških kompanija, zakonodavca i šire zajednice. Roditelji, nastavnici i institucije moraju preuzeti aktivniju ulogu u razumijevanju digitalnog okruženja u kojem djeca i mladi borave, jer zabrana nije mjera, već je važnije razvijati disciplinu, budući da sloboda podrazumijeva odgovornost.
Roditelji imaju ključnu ulogu da osiguraju da oni budu ti koji odgajaju svoju djecu, a ne društvene mreže. Potrebno je da to čine uz otvorenu komunikaciju i postavljanje jasnih granica, uz kontrolu i nadzor ponašanja svoje djece, kako u stvarnom svijetu, tako i na društvenim mrežama.
Obrazovni sistem ima ključnu ulogu u edukaciji djece. Potrebno je u školske kurikulume integrisati programe digitalne pismenosti, u okviru kojih bi se kontinuirano upozoravalo na problem prekomjerne upotrebe digitalnih uređaja, koji može izazvati zavisnost (baš kao i psihoaktivne supstance) i koji utiče na pažnju, kvalitet sna i sposobnost koncentracije. Nastavnici su dužni da kod djece razvijaju zdrave radne navike i da aktivno promovišu zdrave stilove života.
Paralelno s tim, tehnološke kompanije snose odgovornost da unaprijede transparentnost i sigurnosne mehanizme svojih platformi, kao i da razviju i integrišu alate za provjeru godina kojim bi se osiguralo da djeci bude dostupan samo sadržaj koji je prilagođen njihovom uzrastu i kojim bi se onemogućila zloupotreba.
Država i institucije imaju zadatak da omoguće ostvarivanje digitalnih sloboda, pri čemu se prioritet uvijek treba dati zaštiti djece i njihovom najboljem interesu.
Na osnovu navedenog, može se zaključiti da je prisustvo djece na društvenim mrežama pitanje za društvo u cjelini. Način na koji odgovorimo na pitanja na ispitu digitalnog doba odrediće ne samo kvalitet online prostora, već i budućnost generacija koje u njemu odrastaju.
Autorski tekst je nastao u okviru projekta “Pravom kroz digitalnu galaksiju: Siguran klik je tvoj virtuelni štit”, koji realizuje Alumni akademija Pravnog fakulteta UCG, a koji je podržan kroz program „Zaštita prava i promocija digitalnog građanstva: Crnogorski digitalni štit (MDS)”, koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje (CGO) u partnerstvu sa SHARE fondacijom, u saradnji sa Agencijom za audiovizuelne medijske usluge, uz finansijsku podršku Evropske unije i kofinansiranje Ministarstva regionalno-investicionog razvoja i saradnje sa nevladinim organizacijama.